Nikad ne reci nikad

Jedva  sam čekala da me Canio ubije. Umorna sam. Ne mogu više, a moram. Odradila sam večeras Neddu. Bila sam dobra. Znam da sam bila dobra, ali mi sad to ne znači ništa. Sjedim u glumačkoj loži čekajući završetak, pljesak, klanjanje. Takav je moj život. Pjevam. Klanjam se ovacijama publike. Smijem se dok mi duša plače . Sutra će operirati moje dijete. Čim skinem šminku, trčim na autobus.

La gente paga, e rider vuole qua.

Slušam  Canijev plač i znam  da ćemo se , kad izađemo na pozornicu, smijati i Pagliacci i ja. Suze su zamrznute duboko u meni. Moja kćer i ja moramo izgurati ovo zajedno i ne smijem dozvoliti da mi vidi tugu i strah u očima. Predugo živim s njima da bih ih sad pustila s lanca ; sad kad sam najpotrebnija svom djetetu.

Moj se život gotovo mjesec dana odvija na relaciji Split-Zagreb. Odlazim noću. Vraćam se noću. Danju se smijem i pokušavam nenormalno svom djetetu prikazati normalnim. Svaki pogled na željeznu krunu koja joj stišće glavu  u  meni izaziva grozu, ali osjećaji ostaju iza maske.

Vesti la giubba, e la faca in farina.

Oblačim  kostim. Šminkom prikrivam bol na licu. Plovim svijetom  samo s jednom mišlju, nadom da će operacija uspjeti, a psihičke rane ćemo i ona i ja vidati poslije kako budemo znale. Sad je važno samo ono fizičko. Izdržati. Izdržati imeđu proba i putovanja. Deset putovanja u mjesec dana. Deset dana smijeha i šale u bolnici. Deset povrataka u suzama.

Tisuće odgovaranja na telefonske pozive. Ljudi brinu, suosjećaju, naslađuju se, radoznali su. Najviše ih  zanima kruna. Odgovaram gotovo mehanički. Željezna kruna je čvrsto stisnuta uz čelo, preko koloturnika je povezana s olovnim utezima koji se svakog dana nadodaju dok teret ne dostigne polovinu težine onoga koga rastežu. Mišiće, koji drže kičmu, treba olabaviti da bi se mogla ugraditi titanska šipka i tako pretvoriti tešku rizičnu skoliozu samo u tešku. Po danu u invalidskim kolicima, noću na ukošenom krevetu. Bez hodanja, bez skidanja tereta. Čekanje, čekanje, čekanje. I bol rastegnutih mišića, glavobolja, dosada. Pozivi noću . Plač. Tješenje.

Danju je dobro. Pita za brata, sestru, tatu. I za mačka. Najviše za mačka. Pokušavam ga natjerati da joj se javi na telefon.  Mačak ili ne razumije ili neće. Mašem komadićem sirove govedine poviše njegovog nosa. Napokon mijaukanje, a s druge strane žice oduševljenje. Bit će sve u redu do noći, a onda opet suze i nemoć.

Zove majka školskog kolege moje kćeri. Raspituje se. Odgovaram. Hvala Bogu, njoj ne trebam tumačiti pojam halo trakcije. Liječnica je. Sve joj je poznato. Poznato joj je i ono što meni nije. Liječnik voli uzeti novac. Tako se priča. Pet tisuća eura. Ako nemam, posudit će mi ona. Ona tako voli moje dijete.

Naslušala sam se razgovora o novcu i liječnicima, pogotovo tom liječniku. Svi pričaju kako poznaju neke ljude koji su mu dali novac da im operira djecu, ili ih upiše bliže vrhu liste čekanja, ili tek tako. Liječnik je liječnik. I, ono najzanimljivije je, da nitko od njih ni pod kojim uvjetima ne bi dao mito.  Nikad.

Ridi , Pagliaccio, sul tuo amore infranto. Ridi del duol, che t’avvelena il cor !

Ovdje se uvijek rasplačem. Pagliacciev jecaj odzvoni u meni kao bumbal, ali smijati se mora . Hrabro dignuti glavu i izdržati. Odigrati predstavu do kraja. Show must go on !

U garderobi me čeka ukrasna vrećica. U njoj je boca Chivasa. U kuverti, na presavijenoj čestitci, zahvala. U čestitci petsto eura. To nosim u Zagreb. Ujutro ću dati liječniku. Ponosim se svojim činom. Ima tu i srama. Puno srama. Ne zbog mene. Zbog njega.

Priča objavljena na Arteist, ČitajMe i Radio Gornji grad.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: