Milica

Teško dišem. Nekad sam znala popušiti i po tri kutije dnevno. Kad su mi ubili mamu, nije se probudila iz anestezije, šteku u dva dana. Sad jedva kutiju.

“Naučila sam puštat kolutove. Gledajte,” rekla je Mimi. Zvala se Milica i nije voljela da je itko tako zove, pa smo je zvali Mimi.

Nas tri smo sjedile u dvorištu iza kuće. Treća je bila Klara.

“Sad sam prava kurbača”, rekla je Mimi dok joj je iz nosa kuljao dim.

“Nisi”, s visoka će Klara. “ Ja sam kurbača, a ti ćeš bit tek kad dobiješ stvari”.

Odlučila sam da nikome neću reći kad dobijem stvari ili, još gore, menstruaciju. Ja ću dobiti menzes. Ta mi se riječ dobro slaže uz riječ cigareta. Da mi je još dobiti najlonke, pa prekrižiti noge i zapaliti, udahnuti do dna pluća i polako puštati dim kroz nos.

Srela sam Mimi. Nedavno. Dok sam čekala red na ortopediji. Oporavljala sam se od loma kuka. Nju je pogrbila osteoporoza. Opet se zvala Milica.

Izišle smo iz bolnice. Odmah je izvadila cigaretu i drhtavo je pripalila.

“Vidi me. Stvari sam izgubila odavno, a ovo govno”, podigne cigaretu, “doziram ka sveto ulje. Tri komada dnevno. Nikad više od mene kurbače”.

Otpuhne dim pa se grleno nasmije.

objavljena na Književnost uživo

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s

Create a website or blog at WordPress.com

Up ↑

%d bloggers like this: