Božić bez majke

Stajala je pored prozora; sitna djevojčica u crnoj haljini. Niz lice su joj tekle suze. Podigne ruku i obriše zamagljeno staklo. Tamna povorka je prolazila dvorištem. Kišobrani su se poput ludih glijva njihali u sporom ritmu koraka. Dok su iznosili kovčeg kroz rasklimana vrata ograde, tužni čovjek se okrene i mahne joj, a ona mu odmahne. Sada joj je ostao samo on. Dragi tužni tata. Kapi kiše su udarale o staklo i slijevale se, a Tamara pomisli kako cijeli svijet oplakuje njenu majku.

Kasnije se često sjećala ovog trenutka. U danima kad ju je život gazio, od majčine je smrti napravila oltar na kojega je prinosila sve svoje promašaje i neuspjehe. Sa svakom je kišom u njoj bujala plima nelagode i ostavljenosti. U prvim je trenucima majčinu smrt prihvaćala kao činjenicu i vjerojatno bi tako dugo potrajalo da je nisu dobrodušni ljudi gušili svojim suosjećanjem i savjetima.

Postali su joj odbojni i anđeli i Bog i brbljave žene iz sela koje su je tješile imbecilnim riječima, nadodajući kako je jadnica ostala bez majke kad joj je najpotrebnija. Milovale su je po kosi svojim crvenim ručetinama, nudile čokoladicama i postizale da se osjeća kao odbačeno smeće. Nekad je bila žalosna, nekad ljuta, a nekad posvađena s majkom koja ju je tako brzo i bezobzirno ostavila.

Mjesec dana kasnije svi su ih napustili i osjetila je olakšanje. Otac i ona su ostali sami. Život je vani galopirao i gazio, a njih dvoje, uronjeni u svoju tugu, pokušavali uhvatiti ritam i nastaviti živjeti.

• Tomo moj, neću više moći dolaziti. Pet muških u kući; znaš kako mi je. Ne stignem se ni prekrstiti – rekla je strina.

• Učinila sam koliko sam mogla. Čekaju me moji doma, a vi se javite ako što zatreba – rekla je kuma Danica.

• Idem u Njemačku – rekla je teta Mira, majčina sestra. – Nude mi tamo dobar posao.

• Hvala ti. Učinila si puno – odgovarao je otac svakoj .

Mrštio se nad strojem za pranje rublja, skupljao krhotine kliskog posuđa, meo pod udarajući drškom metle posvuda. I šutio. Tamara je usisavala i brisala prašinu. Svakog dana uvijek iste dosadne obveze. Tek navečer, kad bi otac sjeo na kauč i potapšao prazno mjesto pored sebe, Tamara bi osjetila sigurnost. Sklupčala bi se u njegovom zagrljaju i zamišljala kako će mu se jedne večeri preko lica napokon razliti smiješak. Naslonila bi mu glavu na prsa i osluškivala umirujuće otkucaje njegovog srca. O majci su razgovarali rijetko.

• Tata, zašto je mama morala umrijeti ? – upita Tamara jedne večeri dok je bura tukla u prozore.

• Ne znam.

Samo tako – ne znam. Volila ga je zbog toga više od ikoga i ičega na svijetu. Znao je da izjave poput anđela koji čuvaju njenu majku neće pomoći. Dani su se produžili. Priroda je krenula u novi krug života. Sve je nicalo, rađalo se i raslo. I Tamarin bol je rastao. Svugdje je vidila svoju majku. Kad je procvjetala prva trešnja u njihovom dvorištu, ispod nje je stajala majka a kristali njenog smjeha letjeli u modrinu neba. Večeri su bile vedre i svježe. Njena je majka pjevala među zvijezdama.

Onda se pojavila Blažica. Bila je čudna. Tamari nije nikad bila draga. Izazivala je strah u njoj. Čula je ulomke tihih razgovora . „ Udala bi se ona već da nije luda. Tomo ti je, draga moja, lovina i to pristojna lovina. Morat će se oženit kad tad, radi male. Smotat će ona njega, vidit ćeš.“ Nije ih razumjela, ali je osjećala da su na čudan način povezani s njenim ocem.

• Tomo, donijela sam vam malo sarmi – rekla je umilnim glasom.

• Hvala, nisi trebala – reče otac uzimajući pruženu mu posudu.

• Znam ja kako vam je teško bez ženske ruke u kući.

• Hvala – ponovi otac i ostane stajati na ulazu .

• Idem ja , onda – reče Blažica poslije podužeg oklijevanja.

• Hvala ti još jednom. Vratit ću posudu po Tamari.

• Ne trebaš. Doć ću ja po nju.

Od tada je redovito dolazila , ali je otac nije puštao preko praga niti je uzimao donesene poklone . Svaki ih je put blago odbijao nadajući se da će Blažica napokon shvatiti da je neželjen gost i odustati. Blažica je prestala dolaziti, a po selu se razmilile priče. Sve češće su do Tamarinih ušiju dolazile nerazumljive izjave, a neki su ljudi prelazili na drugu stranu ulice, neki mlako odzdravljali, neki uzdignute glave i bez riječi prolazili pored nje.

Školom se proširila vijest. Razboljela se učiteljica. Zamijenila ju je mlada Dijana kojoj je to bio prvi ozbiljni susret s profesijom. Poslije nastave su djeca uzbuđeno razgovarala. Tamara se priključi dvjema djevojčicama s kojima se inače vraćala iz škole.

• Sviđa mi se učiteljica – reče.

• Makni se od nas – reče jedna od njih drsko.

• Zgužvana ti je odjeća – reče druga.

• Kosa ti je masna – javi se ponovno prva.

• Ne želimo da nas vide s tobom. Moja je mama rekla da tvoj tata nije dobar čovjek.

Grlo joj se stisnulo, a oči napunile suzama bijesa.Naglo je skrenula na zemljani put koji se pružio kroz polja. Gazila je nasumice. Zaustavila se tek kad je otišla dovoljno daleko od razdoznalih pogleda, bacila na tlo i glasno zaplakala. Nedostajala joj je majka, nedostajao joj je očev smijeh, nedostajao joj je njen život, onaj bezbrižni život na kojega je navikla, a onda se sjeti da je vjerojatno prošlo dosta vremena i da će se otac brzo vratiti s posla, pa zgrabi knjige i požuri podgrijati ručak.

Otac je već sjedio za stolom. Bora između očiju mu se duboko usjekla i po tome je znala da je ljut.

• Gdje si skitala do sad ? – reče oštro.

• Zaboravila sam. Oprosti – promuca Tamara.

Jesen je donijela raskoš, početak škole i magle. Tamara je ocu donijela poruku da se mora pojaviti na roditeljskom sastanku. Otišao je u školu ljut što preskače popodnevni odmor. Vratio se ozaren. Po prvi put je uključio peglu i mrcvario njome odjeću. Tamara se smješkala, a kada ju je pogledao i namignuo joj, smijeh provali iz nje.

Sljedećeg tjedna se vratio kasnije s posla. Ošišan i obrijan. Izvukao se iz bezlične odjeće koju je nabacivao na sebe otkad je postao udovac i obukao svoje najbolje odijelo.

• Gdje idemo ? – upita Tamara.

• Ti ostaješ kući. Ja idem.

• Gdje ?

• U školu. Na primanje.

Jesenjim maglama uprkos, proklijao je tračak topline u njihovom domu. Istrošene žarulje su zamijenjene ispravnima, na stolu je osvanula zdjela s voćem, a i otac se ponekad znao nasmijati. I smijao se sve češće i sve glasnije do onog dana kad se Tamara onesvijestila u školi. Sutradan su otputovali u Zagreb kod njegove sestre i zadržali se tamo pet dana.

• Ubit ću se ako je leukemija – čula je očev tihi glas kroz odškrinuta vrata.

Znala je što to znači. Dino je imao leukemiju, proveo mjesece u bolnici i tamo umro. Tako će se dogoditi i s njom. Tata će ostati sam. Ona se više nikad neće sklupčati u njegovom toplom zagrljaju. Neće gledati nove filmove, ni čitati knjige. Neće sjediti u hladu starog hrasta. Neće postojati, a život će nastaviti svoj ples i nova proljeća rađati nove živote. Samo nje neće biti. Pokrije se poplunom po glavi i zaplače.

U petak su im liječnici rekli da , dok ne dođe glavni nalaz, ne mogu ništa sa sigurnošću reći i poslali ih kući.

• Drago mi je da ste zvali. Znate, ona sad spava. Umorna je. Sutra poslijepodne ? Bit će mi drago, a i njoj – govorio je otac nekome na telefon.

• Tko je zvao ?

• Tvoja učiteljica. Želi te doći vidjeti.

Te noći su je budili nepoznati zvukovi i očev prigušen glas. Ujutro su je dočekale čiste, ali neispeglane zavjese i stol prekriven stolnjakom. Rastvorene knjige, papirići i neoprane čaše netragom su nestali. Otac je stajao, nasmijan i obrijan, s četkom u ruci.

• Brzo ! Sad će doći učiteljica.

• Auč ! – poviče Tamara kad joj zupci četke zapeše u kosi.

Svakog poslijepodneva je dolazila učiteljica i tumačila Tamari propušteno gradivo. Desetog ih je dana prekinulo zvono na vratima. Otac je otišao otvoriti i vratio se s pismom u ruci. Lice mu je bilo bijelo, oči upale, a pismo u ruci se treslo. Tata je star, pomisli Tamara.

• Oprostite. Nalaz. Moram pogledati. Odmah – komadao je rečenicu.

Oprezno je otvorio kuvertu, izvadio nalaz i počeo čitati. Pogledom je polako klizio prema dnu stranice kao da se boji što će ga tamo dočekati. Onda je podigao pogled prema vrhu, pa ponovno klizio, ovaj put brže, pa skočio sa stolice, podigao ruke u vis, pogledao prema plafonu i zaplesao u mjestu.

• Zdrava je ! Hvala ti, Bože! Zdrava je ! – urlikao je prema nevidljivom Bogu, a zatim zastao i okrenuo se. – Oprostite, malo sam se zanio. Tamara je zdrava.

Vijest je brzo optrčala krug, pa su se, oni koji su ih posljednjih dana neumorno obasipali savjetima i sažaljenjem, ponovno odmakli. Blažica ovaj put nije bila među njima. Pristupila im je jednog jutra poslije mise.

• Tomo, pozivam te kod sebe na ručak na Božić – rekla je tiho.

• Hvala ti, ali Božić ću slaviti u svojoj kući kao i uvijek.

• Nije dobro biti sam. Ja najbolje znam kako je to.

• Uh, – rekao je kad su dovoljno odmakli – Božić s njom. To bi bila tragedija. Već sam pomislio da će me napokon ostaviti na miru.

Na Badnjak je svratila učiteljica i donijela fritule. Zadržali su je na večeri, pa su razgovarali i smijali se neometani propuštenim lekcijama.

Ujutro su krenuli prema crkvi. Osnaženi duhom Božića, susjedi su ih opet razdragano pozdravljali i čestitali im, ali se nitko nije zaustavljao popričati riječ dvije s njima.

Sjeli su u svoju klupu. Mjesto do njih je zjapilo prazno. Blažica je inače tu sjedila. Učiteljica je išla prolazom, pa kad ih ugleda kimne i sjedne na prazno mjesto pored njih. Tamara je vidjela očeve usne razvučene u osmijeh. Napuni pluća zrakom pa se iz sve snage pridruži pjesmi osjećajući neobjašnjivu radost . Znala je da će sve biti u redu.

Don Jure poljubi oltar, podigne ruke i zapjeva – Idite u miru.

• Bogu hvala – odvrate vjernici.

Vrata crkve se otvore i propuste sunce unutra, a svjetinu van. Polako su se kretali prema izlazu. Na vratima zastanu, pozdrave se s don Jurom, a onda pomiješaju s razdraganim ljudima.

• Pička ti materina, smradu od čovjeka – iz gomile se izdvoji raščupana Blažica. – Ti ćeš mene ostaviti radi ove šlape. Kad san te svaki dan obilazila, bila sam ti dobra, a sad me više ne poznaješ.

• Što ti je, Blažice ? Smiri se – tiho će Tomo.

• Neću se smirit. Ostavio si me radi kurbetine. Eto ! Neka svi čuju – mahala je rukom prema vjernicima željnim zabave.

• Ti nisi normalna ! Tko te ostavio ?

• Ti ! Tko, nego ti ! Obećao si mi brak, a onda se pojavila ona – ovaj put upre prstom prema Dijani.

• Govoriš gluposti – poviče Tomo.

• Proklet bio ti i ona – krikne , pa skoči prema Dijani i uhvati je za kosu.

Potezale su pramen kose svaka na svoju stranu dok ne priskočiše dvojica, uhvate je za ruke i saviju joj ih iza leđa. Iz nosa, pa preko usana i brade na šarenu kućnu haljinu joj se cijedila krv, ali je nije omela u izvikivanju pogrda.

• Proklet bio , kurbaru !

• … I oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo … – uporno je molio don Jure ali mu se nitko nije pridružio.

• Zovite policiju ! – netko vikne.

• I prvu pomoć – dometne drugi.

• … i ne uvedi nas u napast…

• Prevario si me, proklet bio ! – plakala je Blažica, a onda joj se oči izokrenuše prema nebu, zabijele bjeloočnice, koljena klecnuše, a muškarci, koji su je držali, je nježno spuste na pod. Noge joj se počeše trzati i tijelo izvijati. Okrenu je na bok. Na usta joj izbije pjena.

• Ima epilepsiju – netko vikne. – Brzo dajte žlicu !

• Odakle nam žlica ? – javi se drugi glas.

• Onda ključ.

Nečiji ključ bljesne na suncu, jedan čovjek ga uzme i gurne Blažici u usta. Trenutak kasnije se umiri. U daljini se začuje sirena prve pomoći.

• Idemo odavde – jednom rukom zagrli Tamaru, a drugom blago uhvati Dijanu za nadlakticu.

• Što joj je ?

• Bolesna je od djetinjstva, ali su njeni uvijek skrivali. Stalno je bila pod lijekovima. U posljednje ih je vrijeme prestala piti.

• Zašto ?

• Tko će znati ? Sama je. O takvim bolesnicima mora netko brinuti.

• Zašto je onako govorila o tebi ?

• Ne znam. Možda je u glavi složila film o udaji. Nemojmo više o Blažici. Bit će ona dobro kad dobije lijekove.

Kasno se probudio. Osjećao je težinu na prsima. Pomakne ruku i u polumraku napipa svilu nečije kose. Nije se usudio otvoriti oči da mu san ne pobjegne.

• Dobro jutro, ljubavniče – šapne promukli glas.

• Mmmmmm, dobro jutro – rastegne se.

• Neugodno mi je. Nikad ranije nisam ovo napravila.

• Uvijek postoji prvi put.

Spustili su se u kuhinju. Za stolom je već sjedila Tamara i igrala se s lutkom.

• Tata, tata, vidi što sve može ova lutka. Dobro jutro, učiteljice – reče veselo i optrči krug oko stola mašući lutkom.

• Idem po kruh i tople krafne , a vas dvije skuhajte kavu – namigne i uzme ključeve sa stola.

Zastao je na vratima dvorišta. Snijeg je noćas zabijelio svijet, prekrio krovove, dvorišta i ulicu i nije imao namjeru stati. Oko njega su se kovitlale pahulje pa se uznemirile oblikujući obris žene. Vrijeme je da kreneš dalje, kaže mu tiho dok pruža bijelu ruku prema njemu, a zatim se uskomeša, razdijeli u pahulje i nestane.